Pričao mi je jedan prijatelj, inače težak kardiovaskularni bolesnik, kako je obnovio nameštaj.
Krenuo je na zakazani pregled kod eminentnog hirurga, da bi odredili datum operacije Prijatelj se pripremio- a to ovde, sem čistog veša i psihičke pripreme, podrazumeva i plavu kovertu- i otišao kod lekara. Nakon dogovora, izvadio je kovertu i diskretno je spustio u hirurgov džep. Hirurg se izobliči, izvadi onu kovertu, tresnu je na pod i viknu: ,,Šta vi mislite???? Za koga me smatrate??? Napoljeeee!!!'' Moj prijatelj se saže, uze kovertu s poda, i ode, sav postiđen. Svašta mu je prolazilo kroz glavu- i da je to bio krajnje trapav pokušaj, da je hirirg jedna moralna veličina, koju je on, eto tako uvredio.... Možda ga i prijavi?! Na tu pomisao je obamro...,,Zar u ovim godinama da se tako osramotim''...Tako razmišljajući, zavuče ruku u džep, uzdahnu,opipa onu zlosrećnu kovertu...i zastade. Ponovo je opipa. Nešto mu beše sumnjivo. Izvadi je iz džepa, u sred 47.-mice, i uze da broji novac. Počeša se po glavi...Uzdahnu...opet prebroja. Prođe mu kroz glavu da to nije njegova koverta. Ovde je bilo ravno pet puta više novca...Gurnuo je novac nazad, gurnuo rukom naočare i počeo da se smeje...najpre tiho, sebi u bradu. A zatim jako i nekontrolisano. Putnici 47.-ice su u čudu gledali ludaka koji se zacenjuje od grohotnog smeha, koji se čuo sve do poslednje stanice.
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар